Liberal s ljudskim licem

Prvi put komunicirao sam s profesorom Ivom Bancem sada već davne 2007. godine. Razgovarali smo o sustavnom istraživanju Jugoistočne Europe, području za koje je akademski Ivo Banac bio iznimno vezan. Tek sam diplomirao na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu te sa skromnim znanstvenim iskustvom koračao prema novim saznanjima i nadao se novim projektima. Poslao sam profesoru Bancu e-pismo i dobio odgovor unutar jednog dana. Malo koji profesor u hrvatskim znanstvenim ustanovama je tada bio kadar tako brzo odgovoriti. Osim što je prihvatio ideju, koja nažalost nikad nije bila ostvarena, tada sam spoznao koliko je ozbiljno shvaćao svoj poziv u životu, s koliko se strasti posvetio radu te koliko ga je oblikovao akademski bonton u Sjedinjenim Državama.

Istraživanje nacionalnog pitanja

Napokon, američki obrazovni sustav ga je i razvio kao vrhunskoga povjesničara. Dubrovčanin, rođen 1947, emigrira s majkom 1959. u Sjedinjene Države kako bi ponovno živjeli s njegovim ocem. Cijelo njegovo obrazovanje obilježeno je ozbiljnošću, potvrđujući važnost obrazovnih tradicija u Sjedinjenim Državama. Srednju školu završio je u New Yorku, u gimnaziji Loyola, koju su 1900. osnovali isusovci. Njihova je namjera stvarati generacije akademske izvrsnosti, učenika koji su otvoreni rastu, religiji, ljubavi i pravdi u služenju drugima. Lako se može zapaziti koliko je Loyola utjecala na Banca, kao i studij na (također katoličkom) Sveučilištu Fordham, gdje je diplomirao 1969. Na uglednom kalifornijskom Sveučilištu Stanford magistrirao je 1971, a doktorirao 1975. Sve to vrijeme bavio se istraživanjem nacionalnog pitanja u domovini, shvaćajući kako će ono biti presudno za budućnost njemu krajnje neomiljene Jugoslavije.

Ivo Banac bio je veliki pobornik kršćanskog liberalizma / Snimio Marko PrpiĆ / PIXSELL

U Sjedinjenim Državama Banac će ostati zapamćen po svom djelovanju na podjednako poznatom Sveučilištu Yale, gdje je od 1977. do 2009. predavao povijest Istočne i Jugoistočne Europe. Nakon umirovljenja ostao je tamo profesor emeritus. Na toj poziciji je 1984. objavio knjigu na engleskom jeziku Nacionalno pitanje u Jugoslaviji: porijeklo, povijest, politika, koja je imala dva izdanja u Hrvatskoj: jedno je objavio zagrebački Globus još 1988, a drugo Durieux 1995. Teško je ostvariti bilo koje znanstveno istraživanje nacionalnih odnosa u bivšoj Jugoslaviji bez tog djela, za koje je 1984. dobio i nagradu Wayne S. Vucinich, za najbolju sjevernoameričku knjigu iz područja ruskih i istočnoeuropskih studija. Cijeli njegov znanstveni opus u to vrijeme jasno je okrenut protiv jugoslavenskog unitarizma i komunizma, zbog čega će poslije biti krajnje sumnjičav prema negdašnjim komunističkim kadrovima koji su preuzeli vlast kroz Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ). Prijelomne 1990. dobiva i nagradu Josip Juraj Strossmayer za najbolju knjigu iz društvenih znanosti u Hrvatskoj, Sa Staljinom protiv Tita: informbiroovski rascjepi u jugoslavenskom komunističkom pokretu.

Ono što je trajni zalog Hrvatskoj jest iskrena želja Ive Banca da se u zemlji „natopljenoj mržnjom“ pomirenje stvori kroz istinu, sjećanje i traženje oprosta, sukladno europskim navadama i deklaracijama koje zatvaraju vrata novim zločinima neofašizma i neokomunizma

Ono po čemu ću pamtiti Ivu Banca jest naša suradnja u Matici hrvatskoj, u dvama oblicima. U vrijeme dok sam bio urednik društvenih i političkih tema u Vijencu Banac je spremno odgovarao na moje upite za pisanje tekstova od društvenog značaja. Kako i ne bi, kad je Banac pisao naširoko o tim pitanjima još u vrijeme kada nije bilo preporučljivo otvoreno kazivati svoje stavove. Svoju zavičajnu odanost iskazao je objavljivanjem nekoliko djela, kao što su Grbovi: biljezi identiteta, koje je napisao za Grafički zavod Hrvatske 1991, potom iste godine Društvo hrvatskih književnika objavljuje njegovu knjigu Hrvatsko jezično pitanje, a godinu poslije Matica hrvatska u Dubrovniku izdaje njegove Dubrovačke eseje.

Glas koji je podigao i protiv komunizma i protiv novih težnja u neovisnoj Hrvatskoj sažima u knjizi izdanoj 1992. pod naslovom Protiv straha: članci, izjave i javni nastupi, 1987.-1992., koju proširuje dvije godine poslije uz potporu Vijeća kongresa bošnjačkih intelektualaca i Bosanskog kulturnog centra u Sarajevu i naziva ju Cijena Bosne: članci, izjave i javni nastupi, 1992.-1993., gdje odlučno stoji protiv cjelokupne hrvatske politike u Bosni i Hercegovini, napose protiv Mate Bobana. Poveznica sa Sarajevom ostaje trajna i 2004. postaje Počasni građanin Sarajeva. Omiljena je meta njegovih oštrica i sam predsjednik Franjo Tuđman, kojega je osuđivao zbog politike prema Bosni i Hercegovini, pa Banac često izgleda kao liberalni povjesničar koji stoji nasuprot HDZ-u.

Politički angažman

Doista, Ivo Banac politički je bio vezan uz Vladu Gotovca i tadašnju snažnu oporbu okupljenu oko Hrvatske socijalno-liberalne stranke (HSLS). Banac se profilirao kao veliki kritičar Franje Tuđmana, ali ga nikad nije zvao diktatorom, jer mu je odavao veliku počast što se maknuo od komunističkog režima, dao slobodu govora i izborni proces. Nije se slagao sa zaokretima Dražena Budiše i prelazi u Liberalnu stranku (LS), gdje je 2003. izabran za predsjednika, zalagao se za približavanje Hrvatskoj narodnoj stranci (HNS) i Liberalnim demokratima te je poražen 2005, kad je njegov protivnik Zlatko Kramarić preuzeo vodstvo LS-a. Nakon toga Banac je napustio stranku i zapravo se više nije bavio stranačkim životom, iako je i dalje bio politički aktivan. No čini se da je Bančeva sklonost političkom bila u raskoraku sa stvarnim stanjem hrvatske stranačke scene, te da je Banac uvijek bio skloniji sagledavati stvari dugoročnije i gotovo znanstveno.

Nakon što je svoju akademsku karijeru od 1994. do 1999. proveo kao redoviti profesor na Srednjoeuropskom sveučilištu u Budimpešti, gdje je upravljao i Institutom za Jugoistočnu Europu, od 2008. je i redoviti profesor na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu. U međuvremenu piše i dalje o nacionalizmu i povijesti Balkana: Raspad Jugoslavije: eseji o nacionalizmu i nacionalnim sukobima, 2001. i Acta turcarum: zapisi s putovanja po Turskoj, 2006. pokazuju kako se ne miče od omiljenih tema, a predanost katoličkom duhu pokazuje 2013. knjigom Hrvati i crkva: kratka povijest hrvatskog katoličanstva u modernosti.

Hrvatski neokomunizam

Drugi projekt na kojemu sam surađivao s profesorom Bancem također je povezan s njegovom stalnom temom komunizma i neokomunističkih strujanja. Zajedno s nizom drugih znanstvenika, Ivo Banac je bio dio znanstvenog podviga Matice hrvatske 2011. Represija i zločini komunističkog režima u Hrvatskoj, gdje smo nastojali ukazati na važnost saborske Deklaracije o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj od 1945. do 1990, a zbornik istog naslova objavljen je 2013. Nas šesnaest povjesničara, sociologa, demografa, teologa i politologa tada smo progovorili o naravi komunističke represije i zločina počinjenih na području Hrvatske i bivše jugoslavenske države, a moje je sjećanje s neformalnih okupljanja na Ivu Banca kako je taj američki učenik doista dubinski shvaćao svu količinu totalitarizma na ovim prostorima.

Stoga nije ni čudno da je s mnogo utemeljena uvjerenja stao protiv svih koji u Hrvatskoj relativiziraju žrtve, od Bleiburga i Križnog puta pa do političkih zatvorenika i ubijenih imigranata i disidenata, kojoj god oni strani pripadali. Posebno je polemizirao s bivšim predsjednikom Stjepanom Mesićem.

Banac je 2014. u Vijencu napisao sjajan tekst pod naslovom Hrvatski neokomunizam, gdje upozorava na „teatralnu restauraciju propale diktature“ i žali jer „adolescentska ljevica i njezini sponzori ne mogu bez titoističkog obrasca, duboko je reakcionarna i protudemokratska (i kao takva je) neokomunistička ljevica osuđena na farsično ponavljanje starih jugokomunističkih stranputica“. Tekst je objavljen zbog praške poruke Platforme europskog sjećanja i savjesti, koja nije okrznula političke elite regrutirane iz minulih vremena. Banac je osudio za relativizaciju titoizma i Tuđmana i Mesića, pa je izbila polemika, pri čemu je Mesić odgovorio Bancu u listu Srpskog narodnog vijeća Novosti. Ivo Banac je, gotovo nonšalantno, odgovorio da „nema potrebe odgovarati na teze bivšeg predsjednika, jer on očito misli da je nešto dokazano ako on to tvrdi i ponavlja, a na njegove uvrede ionako se ne može odgovoriti“, osvrnuvši se tek na nekoliko znanstveno neutemeljenih izjava. Najzad, Banac upozorava hrvatsku javnost: „Sve što se pozitivno može reći za Tita, može se reći i za Francisca Franca“.

Ono što je trajni zalog Hrvatskoj jest iskrena želja Ive Banca da se u zemlji „natopljenoj mržnjom“ pomirenje stvori kroz istinu, sjećanje i traženje oprosta, sukladno europskim navadama i deklaracijama koje zatvaraju vrata novim zločinima neofašizma i neokomunizma. Borio se za shvaćanje totalitarnog karaktera hrvatskoga komunističkog pokreta, protiv jugoslavenskih nastojanja i uvjerenja kako je komunistički sustav imao neke socijalne prednosti, protiv imenovanja ulica i trgova po Titu i za konačni prestanak verbalnog građanskog rata u Hrvatskoj.

Kod Ive Banca opstao je liberalizam s ljudskim licem, ne onaj koji je zapeo u neoliberalnim ekonomskim potezima ili pak nepostojeći liberalizam u Hrvatskoj, koji je mimika ljevičarskog ateizma. Banac je bio veliki pobornik kršćanskog liberalizma. Kao svećenik, ne mogu reći je li bio iskreni vjernik, jer se nismo družili privatno, ali mi je drago da je otvorio mogućnost promišljanja crkvene uloge u modernom društvu i liberalnoj demokraciji, što znači da je podupirao prestanak hrvatske teološke šutnje. Generacije povjesničara neće moći zaobići Bančevo djelo, a nadajmo se da će strast i istinska želja za hrvatskim napretkom toga gospara biti uzor njegovim intelektualnim i duhovnim nasljednicima.